U lijepom gradu, sa brojnim muzejima...čak i onim Arnolda Schwarzeneggera:), na ulicama ljudi, tramvaji polagano klize, sve je nekako mirnije nego ovdje...
Ali on nije izašao iz kruga sajma, na ulice... i na okruglom stolu dok sam rezala bečku šniclu prosuo je zrnca svoje priče. Nisam bila pripremljena... usred priče o strojarstvu, sisačkoj Željezari i traženju posla..
„Moja žena je umrla prije tri godine, znate... teško mi je... sam radim sve kućanske poslove... rak debelog crijeva.. patila je.. imam dva sina... jedan ide u prvi razred srednje škole, drugi je upisao pravo... vozio sam je na kemoterapije...“
Isprekidane rečenice isprekidane teškim kašljem koji nikako ne sluti na dobro.
A oči... posivjele od suza.
Koraci... izgubljeni, pogrbljena leđa, u ruci vrećice...
„Jeste li na sajmu vidjeli nešto što vas je zanimalo?“
„Ne baš... više sam došao da bih upoznao nove ljude. Sad žurim na vlak...“
Zamišljati ću da je sva tuga ostala u Grazu. Da u ovom gradu više nikada neću vidjeti takve oči. Da je nemoguće u samo jednoj osobi prepoznati toliko veliku i neizrecivu tugu. Da na ulicama ovog grada ne hoda čovjek sa vrećicama, sazdan od tuge.
I tramvaji ovdje ne klize već nervozno koče, ali svejedno mi je bilo drago što sam se vratila. Jer sam uvjerila sebe da ovdje neću gledati tugi u oči...
11.06.2005., subota
Jesi li gledao ikada tugi u oči?
03.06.2005., petak
Što ti se događa kada gledaš Sanju?
Kako da te zavedem?
Crvena usta, predubok dekolte, mala, prćasta guza kakva je u modi.
Da raspustim kosu, vrtim pramen oko prsta?
Nasmiješim se, popijem nešto?
Obučem tange, pustim nokte?
Da budem slatka, slažem se sa svim što kažeš?
Smijem se na tvoje fore?
Plešem, izvodim striptiz samo za tvoje oči?
Ne govorim ružno o tvojoj mami?
Ili..
Odem s tobom na koncert?
Skuham ti večeru?
Budem kinky?
Brišem ti suze?
Posudim pornić?
Hvalim tvoje piskarije?
SMS seks?
Počešljam se kako želiš?
Stavljam darove ispod bora?
Kupujem voćni jogurt jer ga ti voliš?
Budem samo tvoj anđeo?
Budem samo tvoja?
I onda će doći netko svoj, ne tvoj i moje će zavođenje pasti u vodu sa velikim pljas..
Zato Žuži, odj.... sa zavođenjem, u doktrini ti je rupa. Kako ga zadržati? Ne hvala, idući puta ću se truditi zadržati sebe.
30.05.2005., ponedjeljak
Doba korzeta
Oduvijek sam željela.. roditi se u doba krinolina, doba korzeta, u aleji s imenom nekog mirisnog cvijeća..
Oduvijek sam željela šetati se parkom, vrtiti suncobrančić žute boje, dok mi se grudi nadimaju između čipkastih volana..
Strepiti i osluškivati usplahireno srce..
Očekivati dogovorenog ženika.
I onda bi došao i vidjela bih jedinog muškarca svog budućeg života.
I svidjelo bi mi se to što vidim.
I ne bih mogla disati od uzbuđenja što je cijenjeni Gospodin (Darcy?:)) izabrao baš mene. Ili moje srce baš njega.
I on bi vidio u meni i stidljivost i ljupkost, nevinost, čežnju i dobrotu.
Ja bih vidjela čovjeka kojemu ću pripasti za cijeli život. Vidjela bih odanost.
I njega, koji će mi polagano, uz drhtaje, odvezivati korzet, dok mi se kosa bude presijavala uz svjetlost svijeća i padala niz ramena, polagano me spustiti na baldahin, učiniti me svojom.
I vrtiti ću se na plesnom podiju, dobivati ruže, voziti se u kočiji.. imati jedno odano i iskreno srce.. i pripadati mu cijelim svojim bićem.. i biti cijenjena i poštovana zbog toga.
I nikada neću saznati što znači biti iznevjeren. I slatko ću se nasmijati mašući lepezom kada mi netko usred piknika na travi kaže da će doći drukčije vrijeme. Vrijeme u kojem čovjek ni ne upozna pravu ljubav, a ljubavlju naziva ono što prolazi s treptajem oka.
09.05.2005., ponedjeljak
TEBI
I da prođeš pokraj mene ne bih te prepoznala...
Oprosti što ne bih shvatila da si ti onaj koji kupuje cvijeće bez ikakvog povoda, onaj koji kaže zauvijek i to i misli, onaj koji ne može zamisliti buđenja bez mene, kojemu sam najbolji prijatelj i ljubav života...
Oprosti što ne bih primjetila da je tvoj volim te, iskren i da dolazi iz dubine tvog bića.
Oprosti što ne bih uvidjela da ni ti ne možeš voditi ljubav bez ljubavi.
Oprosti jer ti ne bih vjerovala dok me gledaš u oči.
Oprosti... jer ja sam navikla na drukčije.
I zato te ne vidim.
A možda mi mašeš zastavicom...
Trubiš?
Oblačiš se u klauna, puštaš balone...
Ne mogu te vidjeti, zamagljen mi je pogled.
Jer sam navikla na drukčije.
Daj mi znak. Da osjetim. Da te prepoznam. Napokon.
02.05.2005., ponedjeljak
„Ona“ mjesta
Oduvijek su me uzbuđivala „ona“ mjesta. Svakom čovjeku posebna...
Znate li kada netko kaže: Moja djevojka ima najljepšu guzu na cijelom planetu? Ili... zbog njega su drhtala moja bedra. Jeste li gledali Engleskog pacijenta? I kako glavni lik ima omiljeno mjesto na tijelu voljene žene? Mjesto kojemu ne zna ime, ali ga je prisvojio. Učinio zauvijek svojim. Ono mjesto koje više ne pripada tebi već drugom biću koje diše uz tebe i čije otkucaje srca osluškuješ.
Volim ta mjesta. Ona koja se poklanjaju drugome. Srce je imaginarno, ali ova mjesta su stvarna. Mogu se dotaknuti, poljubiti, slikati, pamtiti... Mogu to biti usne, pregib koljena, leđa, grudi, ramena ili još bolje...mjestašca kojima ni ne znamo ime... ali ih prisvojimo, odredimo kao naša, jedina i nezamjenjiva na ovom svijetu. Posebna, mjesta koja nitko drugi nema. Ne znam je li ljepše posjedovati mjesto na osobi koju voliš ili pokloniti joj maleno mjesto na sebi?
22.04.2005., petak
Zaštitna mreža
-Reci mi… što želiš da ti kupim?
(poljubac)
-Ništa. Ti si mi dovoljan. I nikada mi neće trebati ništa drugo.
-Ma daj reci mi…Plišanog medu? Ruže? Korzet? Napisati ću ti pjesmu, odvesti te na večeru…želim te vidjeti kako se smiješ.
-Smijati ću se zauvijek, samo budi kraj mene…Ne treba mi ništa.
-Naljutiti ću se ako mi ne kažeš…Ili ne, kupiti ću ti nešto sam. Biti će iznenađenje.
-Možda… možda ipak postoji nešto što želim, što trebam…da, to mi je prijeko potrebno…
-Znao sam da nešto želiš. (osmijeh) Reci mi. Sve za tebe. Što?
-Zaštitnu mrežu. Više od ičega, ljubavi… Mrežu...da ne padnem.
14.04.2005., četvrtak
dipl. oec.
Pamtim samo fragmente, treptaje, boje...
Ne sjećam se događaja, ali sjetim se:
..kroasane sa sirom pod velikim odmorom..
.. stjuarda u avionu za London kojeg sam slučajno udarila u prepone..
..klupice u parku i zelene majice na odvezivanje..
..dva muškarca za odvojenim stolovima nakon prijemnog ispita i moj osmjeh upućen obojici..
..kukuruza..
..kaputa i šmirgl papira..
..skrivanja u zadnjim redovima na ranojutarnjem aerobiku..
..dagnji..
Da se potrudim ovom popisu ne bi bilo kraja...
Pitam se po kojoj ću boji pamtiti današnji dan.. dan kada sam diplomirala.
13.04.2005., srijeda
Otkako te ne volim.. kradem pjesme.. bolje pjesme nego sreću
''Vraća mi se okus, kao poslije bolesti,
strah me kad se sjetim kuda me to moglo odvesti.
Osmijeh mi se vraća – nećeš me prepoznati,
kao na slobodi opet učim jesti, hodati.
Otkako te ne volim
opet noću kiše moje
izgubljeni zvuci boje,
ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim
netko mi iz vlaka maše,
prazno mi je, ali lakše
otkako te ne želim.
Pitao sam ljude kol’ko će to trajati,
može li se umrijeti, hoću li se poslije kajati.
Gnjavio sam ljude, pravio sam paniku,
prejako je svjetlo, samo da se oči naviknu.
Otkako te ne volim
opet noću kiše moje
izgubljeni zvuci boje,
ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim
netko mi iz vlaka maše,
prazno mi je, ali lakše
otkako te ne želim.''
28.03.2005., ponedjeljak
Stakalca
Ponekad mi se neke priče poput stakalaca zabijaju u kožu. Je li danas samo takav dan?
Vidjeti ljude koje vidim jednom u tri mjeseca, jesti, pričati, voziti se autocestom dok vani paducka kiša, gledati kroz prozor i pokušati tolerirati grozan ukus za glazbu svog oca, mamino hihotanje nakon pola čaše vina, odgovoriti na bezbroj postavljenih pitanja koja u sebi nose samo dobre namjere (a znamo gdje dobre namjere vode..), dobiti vesticu koju je štrikala baka, a koja mi zapravo i nije loša, Fontana u ekstra velikom pakiranju, poziranje za fotografije triju generacija, didin čudan smisao za humor koji mi uvijek izmami osmijeh, sarma, lažna cola, prepirke koje nakon nekog vremena utihnu, nostalgija koja me uvijek obuzme kada prolazim kraj svog grada.. danas sam prvi put zaista shvatila što su to uspomene. Kada vidim most kojim nisam prošla od osnovne škole i vidim sebe, na biciklu, kako hrlim u nadi da ću vidjeti nekad veliku ljubav.. obrise grada na čijim ulicama, haustorima, klupicama u parkiću osjećam svoj trag… i trag nezamijećene sreće.
A stakalca.. njih osjetim svaki put kada se ne mogu pomiriti sa životom. Sa pričom o lijepoj djevojci koje više nema. Bila je, mislim, pratilja na nekom izboru za miss, udala se i dobila prelijepo dijete, malenu djevojčicu čokoladne puti koja se zove kao i parfem nad svim parfemima. O djevojci koja je cijeli život patila jer ju je majka kao malenu odbacila i ostavila s ocem, koja je cijeli život tražila njenu ljubav… ljubav osobe koja se nije zaslužila zvati majkom ni čovjekom. Djevojka je umrla od raka, nakon što je napokon našla sreću u svojoj maloj obitelji, vrlo mlada, ostavivši iza sebe Chanel. Majka joj nije došla niti na sahranu.
Poslovice mrzim… svaku koja kaže da ljudi dobiju ono što zaslužuju, da se dobro dobrim vraća, da sve ima svoj smisao i svoje zašto. Nema. Nema smisla u ovoj priči. Nema zato. Nema neke nevidljive pravde. Nemoguće je naći opravdanje. Jer te djevojke danas nema, a njena majka bezbrižno živi na drugom kraju svijeta. I možda će jednog dana dobiti ono što je zaslužila, a možda i ne.
Ljudi su zaboravili voljeti. Ljudi. Kakva su to bića skrojena bez osjećaja? I okružena djevojčicama u roza trenirkama koje trčkaraju naokolo vidim svjetlo, nadu, ali onda čujem nešto ovakvo i poželim da netko strese ta stakalca s moje kože i samo me zagrli…
17.03.2005., četvrtak
Sideways
Jedan je propali glumac. Drugi je propali pisac. Prvi je euforičan prema čarima života. Drugi je osoba čija depresija traje 2 godine. Prvi se ženi za tjedan dana. Drugog je ostavila žena, preudala se i očekuje dijete sa novim suprugom. Prvi ima lijepu i bogatu zaručnicu koja ga voli. Drugi pije Xanaxe i u pijanom stanju zove bivšu ženu. Prvi tjedan dana prije vjenčanja iskorištava za seks sa nepoznatim usputnim djevojkama. Drugome je teško ostvariti bilo kakav prisniji kontakt sa ženskim bićima. Prvi je površan, zaljubljuje se u trenutku, spreman napustiti zaručnicu i otići u nov život. Drugi je osoba nevjerojatne dubine, tankoćutan, osjetljiv muškarac. Prvi ispod površine skriva baš ono što je i na površini- nestabilnog, propalog glumca. Drugi skriva profinjenu, usamljenu dušu.
I nesumnjivo, drugi je nesretniji (ili samo svjesniji svoje tuge), nad njegov život i misli nadvila se sjeta. Pesimizam je samo posljedica života koji se na nekoliko načina poigrao s njim. On je nesiguran, očajan, ali istovremeno pun ljubavi koje nema kome dati, pun darovitosti koju i drugi uviđaju, ali koju ne može iskoristiti.
No u trenutku kada glumac slomljenog nosa plače želeći se vratiti jedinoj čistoj, vrijednoj i iskrenoj stvari u svom životu- svojoj zaručnici, a njegov prijatelj se smije zbog smiješne situacije u koju se doveo..vi žalite čovjeka kojeg ne biste trebali žaliti, ali i vidite koliko je sreća varljiv pojam. Jer dobivaju je oni koji je nemilosrdno zloupotrebljavaju, igrajući se bez obzira na tuđe osjećaje, a izmiče onima kojima je prijeko potrebna. I ne pomažu tu savjeti:'' Pokreni se, život je lijep, misli pozitivno!'', jer on je izgubio ženu koju voli, ne žele objaviti kvalitetan, ali nekomercijalan roman u koji je uložio godine života, on s antidepresivima pokušava donekle normalno funkcionirati, a kao vinski znalac uz pomoć probranih vina vratiti životno veselje. I shvatite da usprkos tome što je neusporedivo veći čovjek od svog prijatelja, što je osoba koju biste najradije zagrlili i utješili, jedna od onih osoba kojima želite svu sreću ovoga svijeta.. usprkos svemu tome, kada uključi svoju telefonsku sekretaricu ona će reći: imate 0 poruka.
P.S. Gledati:)
11.03.2005., petak
walk unafraid, I'll be clumsy instead, hold my love me or leave me..high
Nema me neko vrijeme. Ne znam što to znači. Svaki dan nadoknađivanje zaostataka. Neke nove aktivnosti, novi i stari ljudi, telefon, mejl, diplomski, cv, gastroskopija, pilates, zubar, svađa koja je trajala dobrih 10 dana i napokon je završila pomirenjem. Pitam se gubim li ja to zanimanje za ono u čemu sam uživala mjesecima.. Je li to zasićenje? Umor? Ili neimanje materijala? Bilo mi je dosta ispunjavanja tuđih očekivanja, prvi put sam odlučila ispuniti svoja očekivanja i još uvijek ne znam rezultat. Bilo mi je dosta ljudi koji svoje frustracije iskaljuju na drugima. Makar to lijepo zapakirali u pametno i duhovito obličje. Uvijek sam svoje frustracije usmjeravala prema samoj sebi, pa mi je zato ovaj drugi način stran i odbojan. Ali u konačnici puno zdraviji zar ne?
Bilo mi je dosta snijega, paralizirao me je, iako sam se borila.. velikim loptama, izmišljanjem razloga da počastim auto vožnjicom po gradu, a sebe sokićem, R.E.M.-om (uvijek, uvijek me oraspoloži:), novinama nakon doručka, napolitankama, duugim telefonskim razgovorima, dobrim slikicama (kosa mi je strašno narasla.. skoro do guze, a nisam to stigla ni primjetiti), blogovima dragih mi ljudi, mojim malim anđelom koji rješava Dalaj Lamin test osobnosti (zašto sam za kavu napisala crna? Zašto? Zašto?), kupovanjem školske torbe, pa zamjena iste i traženje torbe s princezom, kreativnim (nadam se) prijavama za posao, planiranjem puta u Rijeku (nakon dugo vremena tulumarimo!)… hrabrenjem, smijehom, snom…
Nije mi dosta: ljudi koji su se pitali gdje sam, njihovih riječi, nadanja i svakodnevnih šetnji njihovim malim kutcima .. Nedostajete mi ..neopipljivi ste, ali postojite.. i svo ovo vrijeme osjećala sam se kao da sam nekog iznevjerila. Dok sam tražila sebe. Nisam spremna napustiti ovo mjesto. Kolikogod maleno bilo. Moje je.
as the sun comes up, as the moon
goes down
these heavy notions creep around
it makes me think
long ago I was brought into
this life a little lamb
a little lamb
courageous, stumbling
fearless was my middle name.
but somewhere there I
lost my way
everyone walks the same
expecting me to step
the narrow path they've laid
they claim to
walk unafraid
I'll be clumsy instead
hold my love me or leave me
high.
27.02.2005., nedjelja
Maketa
Zamislite maketu. Maleni okrugli stolići, a oko njih figurice ljudi koji stoje. Nisu odjevene, nemaju lica ni kosu. Ne razlikuju se čak ni po boji. Sve su sive. Različiti su im jedino položaji ruku, ali većinom su to ruke savijene u laktu, ispruženih dlanova. Iako je to samo maketa, možete si umisliti da čujete žamor, koji prelazi u buku, u tisuću rečenica koje se sudaraju, upućenih i istog trenutka otpravljenih u zaborav. Rečenice bez smisla. Sviđa mi se ova pjesma. Vruće je ovdje. Moram na wc. To je on. Jesi li dobro? Koliko je sati? Živili!
Pogled na mobitel. Bezbroj pogleda u prazno. Pogled prema vratima. Pogled prema njemu. Pogled koji pokušavaš izbjeći. Pogledi se sudaraju. Kao i riječi.
A figurice? Nijeme. Razmještene u prostoru. Ne po planu već kako koja dođe u ruku. Nestabilne, ruše se dodirom prsta. Znate li za onaj bijes i nemoć koji se javljaju kada nešto pokušavate staviti da stoji, a ono se ruši prije nego što je i počelo stajati?
Ne poput kule od karata, jer ona ipak neko vrijeme iako nedovršena stoji, već nešto što još više frustrira. Baš kao figurica od plastike koja pri dnu ima nekakvu malenu deformaciju- višak plastike, izbočinu, neravninu, pa se ruši.. i ruši.
'' Ne vidiš osobe i stvari onakvima kakve jesu, već takvima kakav si ti.'' Ja vidim maketu.
21.02.2005., ponedjeljak
KRIV JE SATURN
Zatvaram jedno poglavlje života. Danas. Dala sam zadnji ispit. Do prije godinu dana prosjek ocjena mi je bio 4, 0.. sa većom ili manjom lakoćom rješavala sam ispite kako su dolazili. Nisam bila pretjerano zainteresirana za faks jer od onog što sam željela su me odgovorili. A upala sam na građevinu i ekonomiju pa se odlučila za manje zlo. Smjer koji sam odabrala me zaista i počeo zanimati, pa sam ispite koji su imali veze s financijama davala jer sam morala, a one koji su se ticali marketinga zato što sam željela. Protekle godine, kažu ,Saturn je ušao u moj znak i rekoše da će slijedećih godinu, dvije biti teško, prepuno ograničenja. Ne znam kako su to vidjeli ili pogodili, ali istina je. Zadnja godina faksa protekla mi je u teškoj borbi. Izgubila sam svoj nekadašnji život, svoje snove, sliku budućnosti, motiv koji me je tjerao naprijed i našla se pred zidom. Danas je taj zid srušen, osjećam se umorno, ali zadovoljno. Za svaki ispit ove i prošle godine sam učila tužna, pokušavajući naći snagu u sebi jer slike 'a kad diplomiram, onda ćemo..' više nije bilo. Bila sam samo ja. Sama. I sve je bilo na meni. I zato je ovaj dan još veći. Da, bodrili su me prijatelji, slušali me, podržavali, zbog čega ću im biti zauvijek zahvalna, ali nije bilo onog tko mi je uvijek bio najveća potpora.
Učila sam na izmaku snaga, ali čini mi se da je i Saturn tu imao svoje prste. Jer nekom ludom srećom događalo mi se ono što se ne događa nikome. Dobila bih 5 iz pismenog pa iz čista mira 3 na usmenom. Tako i danas. Ispit koji je umjetnost proći, i kojeg prođe toliko malo ljudi da usmenog ni nema.. dobijem, nekim čudom 3.. dođem na upis ocjene, i profesor ispali pitanje.. jedva se priberem i mucajući započnem pričati, ispreskače me s pitanjima, i zadnjeg što se sjećam.. budite sretni što ću vam upisati 2. Od vrištanja i neopisive sreće što sam dala zadnji ispit, iz kabineta izlazim zbunjena.. što? Kako? Zar bar ovaj jedan, zadnji ispit nije mogao proći na lakši način? Ili trebam otići sa stilom, okrunivši borbu sa čistim pehovima i poigravanjima tog zločestog planeta?
Da, snizila sam si prosjek. Da, ne ponosim se što mi je zadnjih godinu dana cilj bio samo dati ispit bez obzira koliko dobila i što naučila. Da, ljuta sam jer sam danas od straha i silne želje uspjela dopustiti hirovitom profesoru da me učini budalom. Ali to više uopće nije važno. Jer postigla sam svoj cilj. Završila započeto. Pobijedila samu sebe i sve okolnosti koje su me koji put bacale u očaj. Usprkos tome što sam izgubila ono što me je oduvijek pokretalo u životu. Izgubila sam ljubav, potporu, razumijevanje, dobila samoću, strah od budućnosti.. ali danas, danas sam dobila SEBE.
U 8. MJESECU SATURN IZLAZI IZ MOG ZNAKA. DOSTA JE BILO. DOSTA.
18.02.2005., petak
sačuvati? brisati?
Čuvate li ponekad u mobitelu misli koje bi vas trebale podsjetiti na nešto, ohrabriti, ili jednostavno.. koje ne želite zaboraviti? Imam poruka koje su me usrećile, iznenadile, nasmijale, dirnule, rasplakale.. od ljudi koji mi znače, koji su ostali dio mog života. Iskrene poruke. I ne mogu ih izbrisati, svaki put kada pokušam, želeći osloboditi mjesta, nešto me zaustavi. Sve ostale su izbrisane, zaboravljene, jer ne volim ništa što nastaje i nestaje u trenutku, a ne dolazi iz srca. Ima i onih koje vrijedi zapamtiti, jer izmislili su ih ljudi koji su, valjda, znali bolje.
Ovo su takve poruke ( prikupljene sa raznih strana) koje više ni ne gledam tako često, ali tu su bile da bi mi nešto poručile i biti će dok ne odaberem opciju: brisati.
Onaj zbog kojeg plačeš nije te vrijedan jer da jest ne bi te nikada rasplakao.
Kako da ti oprostim kada u tebi više ne vidim ono biće zbog koga bi ti možda moglo biti oprošteno?
Ne bi mogao biti sretan ako bi morao biti okrutan.
Moraš li razmišljati voliš li nekoga, to znači da ga ne voliš.
Tišina je najglasniji krik.
Opraštanje onoga što se ne može oprostiti čin je nasilja prema samom sebi.
Vjetar koji zatvori jedna vrata, otvori druga.
Ljubav nikada nije spasila osobu koja se najprije nije spasila sama.
...i meni najljepša..
Radije ću biti duh i lebdjeti kraj tebe kao prokleta duša nego otići u raj. Kraj tebe nikada neću biti usamljeni duh.
13.02.2005., nedjelja
Nožni prstići
Jednom su mi davno rekli da imam najljepše nožne prstiće na svijetu. I rekli su da ih žele slikati.. samo moje prstiće. I prošlo je prijateljstvo i godine.. i ljubav. Svoju slikicu nisam nikada dobila.. samo divljenje na papiru i pokoju pusicu.
A onda je došla osoba koja još malo odlazi jako daleko.. došla je u potpuno krivo vrijeme, naišla je na nekog ranjenog, nekog tko ne zna tko je. I bez obzira na manjak osmijeha, topline i nježnosti, zaljubio se, kaže. Još ni danas ne znam u koga.
U neko drugo vrijeme možda bi sve bilo drugačije. U vremenu u kojem me je zatekao moglo je biti samo tako kako je na kraju i bilo. A ti kratki susreti i taj kraj imaju veze sa nožnim prstićima.
Bilo je ljeto, bila sam bosa i držala svoju nogu na njegovoj.. on je držao digitalac. Poslije sam vidjela sliku.. svojih prstića. Tada me je nešto streslo, pokosilo.. zašto sada dobivam ovu sliku? Zašto od čovjeka koji me nema razloga voljeti? Zašto ne od onoga kome sam pružila svaki razlog? Zašto slika moje prstiće? Je li mu se toliko sviđam jer me nije upoznao? Jer da me je upoznao kao što me je poznavao onaj koji nikad nije uslikao moje prstiće.. možda.. možda me ne bi ni volio? I strah.. ne želim da me slika, ne želim da mu se toliko sviđam, ne želim ga povrijediti kako su povrijedili mene..
Jeste li ikada bili u takvom stanju da ne možete povjerovati da netko može osjećati nešto za vas? I da ne znate što s tim osjećajem? Jeste li ikada bili opsjednuti s mišlju da nekoga ne smijete povrijediti na način na koji su povrijedili vas? I poželjeli pobjeći, na kraju?
I on još malo odlazi, daleko.. i znam da ću opet dobiti razglednicu.. koja je to po redu.. šesta? Odlazi jedina osoba koja se sjetila uslikati moje nožne prstiće..
………………to ti nikada neću zaboraviti..
06.02.2005., nedjelja
CloserCloserCloserCloserCloserCloserCloserCloserCloserCloserCloser
Kada sam pročitala kritiku za ovaj film koja kaže da kazališni komad koji je prethodio filmu opisuje ''romansu tzv. generacije X koja vjeruje da za bilo čim što im se sviđa smiju posegnuti kao za voćkom sa stabla'', znala sam da ga želim gledati. Jer to je nešto o čemu već duže vrijeme razmišljam i zbog čega sam uvjerena da sam zaista rođena u krivo vrijeme. No, vratimo se filmu. I to ne radnji filma, jer ipak bih svakome preporučila da ga pogleda.
Gledajući Closer( Bliski odnosi) nisam mogla ostati ravnodušna. Naime, neke rečenice iz dijaloga u filmu su bile rečenice koje sam, doslovno, od riječi do riječi izgovarala i ja. Pitala sam se, zar je to moguće? To nisu samo moje riječi, takve stvari se nisu dogodile samo meni, je li moguće da je život zaista tako tužna šablona? U filmu je riječ o ljubavi (ili nedostatku iste), o odbačenosti, usamljenosti, i o onome što me se najviše dojmilo.. o bezvrijednosti riječi. Riječi na filmskom platnu, kao i u stvarnom životu nemaju značenje. Izgovaraju se u skladu s trenutačnim impulsom i iako su i sami likovi u tom trenutku uvjereni da govore istinu gledatelj zna da istina traje baš onoliko koliko je trajao taj trenutak.
Riječ je o ljudima, koji nisu bili nesretni u svojim vezama ( na što bi odmah pomislili kada govorimo o preljubu). Voljeli su svoje partnere kolikogod može voljeti netko tko ne poznaje i ne voli sebe. Uz sebe su imali čvrste osobe koje su ih iskreno voljele bez obzira što su im njihove mane u jednom danu bile sposobne srušiti svijet, bez obzira što su znali da je osobama koje vole dovoljan trenutak da se za njim povedu, znali su za njihovu slabost- karaktera, osjećaja i nesposobnost za čvrstu i duboku ljubav.
U takvoj situaciji postoje 2 izlaza: 1. biti daleko mudriji i jači od njih, lukavstvom ih zadržati, oprostiti i tolerirati površnost osjećaja, biti snažna, izdržljiva, odana osoba u vezi i baš na tome graditi svoju superiornost i biti oslonac kolebljivom partneru. Kod ove opcije uvijek postoji mogućnost da će vas partner za koji mjesec, godinu iznenaditi ( ili ne) riječima: ''Oprosti, ali ja ne znam, ja te volim , ali.. trebam vremena, sviđa mi se netko drugi, ne znam volim li te još….'' i sl. Ako vam nije u cilju provesti život u očekivanju tog trenutka i trenutka u kojem će opet '' shvatiti'' i na koljenima moliti za povratak, pokušajte radije s drugim rješenjem. 2. Pustite djecu da se igraju svojim igračkama. Pustite njihove površne osjećaje i nemogućnost da se vežu za jednu osobu, prepustite to nekome drugome. Promijenite boju kose, grad, ime i tražite nekoga uz koga ćete imati najdragocjeniji osjećaj na svijetu- mir u srcu.
Svoje nezadovoljstvo projicirali su na svoje partnere, a čudesan izlaz vidjeli u drugim osobama. No kada su uvidjeli da su i s drugim osobama oni još uvijek isti, što čine?
Vraćaju se onima koji im nekim čudom i zaista velikom ljubavlju uspijevaju oprostiti ili , ovaj put oni, bivaju ostavljeni. Gdje? U svom malom pješčaniku u kojem u jednom potezu sruše sve kule pa se rasplaču jer mogu ih izgraditi još bezbroj, ali niti jedna neće biti ista kao i ona koju su srušili.
Jedan lik u filmu odabire prvu opciju, drugi drugu, i vi ih razumijete..
Ono što mi se najviše svidjelo: čovjek može lagati čak i o svom identitetu, ali laž da nekoga voli je ono što zapravo razara, ono što je neoprostivo, za što isprika ne postoji.
Pogledajte film:)
03.02.2005., četvrtak
Fala
Hvala ti..
… jer tko bi drugi strugalicom za pete strugao po obrazu i onda me pitao je li se od toga može umrijeti?
… jer se nikome ne '' diže perje'' zbog mojih riječi osim tebi:)
… jer si mi ustupio mjesto u 1. redu na REM-u i time sam ti, na neki način, dužnik
… jer si se i ti žrtvovala iako ga nije loše ni imati straga zar ne:)?
…jer tko bi mi drugi nakon mojih ispada hladno rekao da sam paranoična?
… jer si me odabrala za vjenčanu kumu zbog čega sam na neobičan način počašćena
…jer umirem od smijeha kad mi izvodiš skečeve iz top liste nadrealista..
…jer si mi snimila Life of Brian
… što si čistio snijeg sa mog autića:)
…što si mi ispričao svoju priču koja me je zaista dirnula
… što si mi otkrila tajnu zato što si mislila da ću se ja zbog tebe najviše veseliti
… jer si se smijala , a bilo ti je teško.. i zato što si hrabra.
Izgubljeno.. pa umjetno oživljeno.. ne valja to
Sve nijanse tuge
Tuga koja bijesni…nevjerica, šok, očaj, tuga koja razara misli, koja preplavljuje i grči..
Tuga koja pita:'' Zašto?'' Zašto ja? Zašto laži? Zašto sve ovo? Zašto meni? Zašto, od svih ljudi, baš ti?
Tuga koja nestaje pa se pojavi, iznenadno, u nekom malom detalju, sasvim sitnom..
Tuga koja kopni, kao more se povlači s obale, ostavljajući vlažan pijesak, sitne pukotine, ali ne ostavljajući život.
Tuga koja se boji, da ponovo ne bude tužna..
Tuga koja se sjeća i kada se sjeća oživljava..
Tuga na dnu srca.. zakopana.
Tuga odlučna da postane ljutnja, pa se prosipa po onima koji ju ne zaslužuju..
Tuga koja se smije i nestaje pod naletima sreće.
Tuga koju donosi buđenje..nakon snova.
Tuga u noći jer noć je tužna.
Tuga u uspomeni.
Tuga koja poriče da je tuga.
Tuga koja ni ne zna da je tužna dok je ne sustigne druga tuga.
Paučinasta tuga koja se miješa s nostalgijom zbog nečega što je bilo lijepo, a čega više nema.
Tuga koje više nema jer uspomena postaje sjeta, sjeta smiješak, smiješak toplina, jer se dogodilo.. i bilo je lijepo.
I tuga više nije tuga već slika, pogled i drhtaj. Ali više od svega tuga je zaborav. I Tuga se više ne zove Tuga već Zaborav.
P.S. Ne dajte da vas rastužim, kada prepoznate vašu tugu, idite na neko lijepo mjesto. Ja ću otići na plažu, gola uroniti u more i tuga će postati morska pjena:)-
20:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #
• Ovaj post je kao ogledalo moje duse, hvala, pusa.. (OceanStar 27.01.2005. 01:32)
• Ovaj dio je bas tezak: "Tuga koju donosi buđenje..nakon snova." Smrc.. (OceanStar 27.01.2005. 01:33)
• ja sam procitala samo prvih 5 recenica nisam htjela dalje, ne volem tugu saljem ti veeeeeeeeeeeeelikiiiiiiiiiiiii iiiiiiiiiiiiiiiiii osmijeh!!!! ;) (black lady 27.01.2005. 09:37)
24.01.2005., ponedjeljak
Dotakla sam Michaela Stipea!!!!! Stipu!!!!!!
Kao što kaže jedan prijatelj koji je išao sa mnom: ''OVO ĆU PRIČATI SVOJOJ DJECI!!!!!''- 23:46 - Komentari (9) - Isprintaj - #
• juuuuuuuuuhuuuuuuuuuuuuuu!!!! i ja zbog tebe dušo lijepa preslatka i pametna i sve 5 djevojko! :) valjda nisam pretjerala s ulizivanjem he he he :) baš odlično!!! (buba mara 24.01.2005. 23:58)
• eto, konačno večeras u osijeku pada snijeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee eeeeeg!! i happy sam još više!! :) (buba mara 25.01.2005. 00:01)
• Wow, sretna sam za tebe, he. Koncert je bio super, iako meni osobno uzasan..bijah sama :( (OceanStar 25.01.2005. 03:20)
• bubamaro..i ovdje je napadao snijeg.. i baš je prelijepo.. ali tebi je sigurno još i ljepše;) oceanstar.. pa što se ne javi da idemo zajedno? nisam bila sama, ali nisam ni primjećivala ljude koji su bili sa mnom od uzbuđenja.. tako da nam dođe na isto;) (parakeet 25.01.2005. 11:04)
• Dodjoh Te kissnuti,nadjoh Te veselo,buona;) Moram ponovno slagati linkove,blog mi vratise na pocetak. (Katya 25.01.2005. 16:12)
• e nije nešto posebno puno palo, više onako za vidjet i nadat se snijegu! gledala sam reportaže iz gorskog kotara ---- call me crazy but I wanna go there!!! :) makar čistila snijeg ispred kuće 10 sati dnevno :) (buba mara 25.01.2005. 23:53)
• trebala sam pojesti 12 vrećica muslija (s jogurtom) da se smirim... :) ma zapravo sam još zanesena... blah, blah... veliki kis :) (HTL 25.01.2005. 23:56)
• god damn! sad mi onaj moj autogram od bajage izgleda mizerno! but i'm happy for you! :) (ofca 26.01.2005. 00:27)
• ;))))) superiska (black lady 26.01.2005. 11:20)
Limuni i R. E. M.
Sanjala sam limune. Rijetko sanjam. I snovi mi nisu nešto znakoviti. Ali ti limuni.. cijedila sam ih neprekidno.. u nekakva rižota i salate.. u svako jelo koje je bilo na stolu ja sam iscijedila limun. I onda pogledam u sanjaricu. I kaže: cijediti limun- biti ćete iscrpljeni. I ima nešto u tome jer sam zaista iscrpljena, jer je timing moje prehlade za tužno se nasmijati i zaključiti da sam ja ipak mali pehist.. dan prije koncerta snova, prehlada.. Iscijedili su me kao limun.. ljudi zbog kojih se brinem, ispiti i skripte koje više ne mogu gledati, prehlada. Ali dopuštam to samo danas.. to cijeđenje. Jer sutra je novi dan. I padati će nešto, kažu, a ne volim snijeg- bljuzgu- kišu.. i doći ću omamljena tableticama koje će mi pomoći da dišem i da nosim omanji broj maramica.. i to mi sve, začudo, uopće nije važno.
Zašto?
Jer dolazi grupa koja je napisala moje najljepše pjesme. I neke od njih neće svirati, neke koje će svirati ni ne znam, ali na neke će mi se srce ispuniti srećom.. znam to. Ovo je ostvarenje jednog sna.. jer kada bih mogla birati tko će doći.. uvijek bih izabrala njih.
I neću više ništa reći, jer me strah da će mi se nešto ispriječiti na putu do Doma sportova..
Reći ću samo da želim doći tamo, zaboraviti na limune, čuti taktove pjesme koju volim i zatvoriti oči…ovo je moj san!
- 20:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #
• ofcica ce u mislima biti tamo...ipak previse stvari ne znam...a i dosta je para ... dobro se provedi! ocekujem full report za koji dan, ok? (ofca 18.01.2005. 22:56)
• to sa snovima, u to se ne razumijem, a ocekujem iscrpan izvjestaj ;)) pusa i jutro ;) (black lady 19.01.2005. 09:05)
• to sa snovima, u to se ne razumijem, a ocekujem iscrpan izvjestaj ;)) pusa i jutro ;) (black lady 19.01.2005. 09:11)
• Sto ne sanja da cijedis lava?!;))) Ne vjerujem u horoskope,ne vjerujem u sanjarice ni balle varie,iscrpljenost dotuci vitaminima,integratorima...lov e you:-* (Katya 19.01.2005. 14:17)
- 23:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.01.2005., nedjelja
''Mogla je osjetiti divlju snagu u njegovim rukama, ali on je nikada nije pozlijedio. Uzeo je njezinu ruku u svoju i dodirnuo joj prste, jednog za drugim. Prešao je rukom nježno niz njezinu nogu. Pomilovao joj je lice, slijedeći krivulju njezinih ušiju, prolazeći prstom nježno oko njezinih usta. Metnuo je obje ruke u njezinu kosu i raščešljao je svojim prstima. Okrenuo ju je, masirao joj ramena, kliznuo zglobom prsta niz njezinu kralježnicu.
Činilo se da su protekli sati prije nego što su njegove ruke konačno dotakle njezina prsa. Gladio je meku kožu pod njima dok je nije počela žariti. Kružio je oko njezinih bradavica svojim palcima, ukliještio ih između palca i kažiprsta, a onda ih stao povlačiti, najprije polako, a potom čvršće, sve dok se njezine bradavice nisu ukrutile i zaboljele je.
Tada je prestao i povukao je sebi na krilo. Dany je bila crvena u licu i bez daha, dok joj je srce treperilo u grudima. Obuhvatio joj je lice svojim golemim rukama, a ona mu pogleda u oči.
''Ne?'' reče, a ona je znala da je to bilo pitanje.
Uzme njegovu ruku i privuče je dolje k vlažnom mjestu među svojim bedrima. ''Da'', prošapće......''
George R.R. Martin
Igra prijestolja
Nadam se da vam se sviđa. Za potpun doživljaj pročitajte knjigu u kojoj ovo ipak nije glavna tema. Ali jest ono zbog čega se zaljubite u likove. Jer u okrutnom svijetu intriga, časti, tragedija, borbi, pohlepe, okrutnosti.. i tamo gdje zima traje godinama, i gdje se izdajnike ubija kacigom od rastaljena zlata, gdje dolazi do incesta.. i tamo se nalazi ljubav. Tajanstvena, ali pokretačka sila, koja vodi u tamu ili donosi svjetlo, hrabrost i ljepotu. Da.. i u ovom opisu vidim ljubav. I to sam htjela podijeliti s vama:)
- 21:29 - Komentari (13) - Isprintaj - #
• Svidja mi se, podsjetilo me na Harolda Robbinsa. Definitivno si mi dala dobru preporuku :) (Marita 16.01.2005. 23:42)
• niceee! samo...ovo bi mi moglo dati neke ideje koje je bolje da trenutno nemam jer me samo uvaljuju u probleme...alkohol, fuj! sta uradi od covjeka... (ofca 17.01.2005. 11:15)
• uuuuuu, sviđa mi se nastavak:-)) pročitat ću knjigu pa ti javim kako mi se sviđa! (ilayen 17.01.2005. 14:23)
• uuuuuu, sviđa mi se nastavak:-)) pročitat ću knjigu pa ti javim kako mi se sviđa! (ilayen 17.01.2005. 14:29)
• Oj legendo citas Martina ;)))))) U zadnje vrijeme najbolje knjige sto sam procita ;) He za ilustraciju potrosija sam skoro 600kn za ta tri nastavka...i sa nestrpljenjem ocekujem novi A Feast For Crows ;))))) SVIMA VELIKA PREPORUKA!!!Pozdrav stari i siri dalje dobru vijest ;D (Winnie The Pooh 17.01.2005. 22:38)
• Oj legendo citas Martina ;)))))) U zadnje vrijeme najbolje knjige sto sam procita ;) He za ilustraciju potrosija sam skoro 600kn za ta tri nastavka...i sa nestrpljenjem ocekujem novi A Feast For Crows ;))))) SVIMA VELIKA PREPORUKA!!!Pozdrav stari i siri dalje dobru vijest ;D (Winnie The Pooh 17.01.2005. 22:43)
• how sweet ;) pusa (black lady 18.01.2005. 08:33)
• how sweet ;) pusa (black lady 18.01.2005. 08:38)
• how sweet ;) pusa (black lady 18.01.2005. 08:41)
• He,Marita,Robbinsa sam izcitala od prve do zadnje i mogu reci...vruce!:))) Pusa malena,hvala na preporuci;) (Katya 18.01.2005. 09:56)
• hehehehe :) (suzette 18.01.2005. 10:06)
• aaaaaaauuuuuuuu! sjajnoi a ja imam sutra spoj :) (buba mara 18.01.2005. 19:47)
• aaaaaaauuuuuuuu! sjajnoi a ja imam sutra spoj :) (buba mara 18.01.2005. 19:48)
- 21:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #
• (Marita 16.01.2005. 23:42)
13.01.2005., četvrtak
Daenerys
''…Njegova duga, teška pletenica savijala se u prašini pokraj njega. On je prebaci preko svog desnog ramena i počne skidati zvončiće iz svoje kose, jednog za drugim. Nakon nekog vremena, Dany se nagne da mu pomogne. Kad su bili gotovi, Drogo pokaže rukama. Ona shvati. Polako, oprezno, stane mu raspletati pletenicu.
Trebalo joj je mnogo vremena. Cijelo to vrijeme on je ondje tiho sjedio promatrajući je. Kada je završila, protresao je glavom, a njegova se kosa raširila za njim poput rijeke mraka, nauljene i sjajne. Nikad nije vidjela kosu tako dugu, tako crnu, tako gustu.
Onda je došao red na njega. Počeo ju je svlačiti.
Njegovi su prsti bili vješti i neobično nježni. Skidao je njezine svilene haljine jednu za drugom, pažljivo, dok je Dany sjedila nepomična, nijema, gledajući ga u oči. Kada je razotkrio njena mala prsa, nije si mogla pomoći. Odvrati oči i pokrije se rukama. ''Ne'', reče Drogo. Povuče joj ruke s prsa, nježno, ali čvrsto, a onda joj ponovno pridigne lice kako bi je natjerao da ga pogleda. ''Ne'' ponovi.
''Ne'', ona mu odvrati poput jeke.
Podigne je na noge i privuče je k sebi kako bi skinuo njezinu posljednju svilenu haljinu. Noćni zrak je bio prohladan na njezinoj goloj koži. Ona zadrhti, a žmarci joj prekriju ruke i noge. Bojala se onoga što je imalo uslijediti, ali neko se vrijeme ništa nije zbivalo. Khal Drogo sjedio je prekriženih nogu, promatrajući je, upijajući njezino tijelo svojim očima.
Nakon nekog vremena stane je dodirivati. Lako u početku, a onda snažnije…''
Igra prijestolja
George R.R. Martin
P.S. Nastavak je još bolji;)
04.01.2005., utorak
SVJETIONIČARKA
Probuditi se uz prozor kroz koji prodiru zrake sunca. U prostoriji obojenoj u plavo, sa kamenim slikama delfina na zidovima, mrežama, morskim zvijezdama i školjkama.. Zagrliti ga za dobro jutro na mekoj postelji od svijetlog drva. Slušati šum mora.. Umiti se vodom iz bijelog lavora sa roza cvjetićima u kutu. Izaći van i sjesti za stol na kojemu je čaj, pecivo s čokoladom i mimoze.. rukom dohvatiti smokve. Smiješiti se. Razgovarati, kupati se, biti slan, okupan suncem, u bijeloj potkošulji.. čitati, izrađivati ogrlice od kamenčića i školjki, mala umjetnička djela, slušati glazbu, zaplesati, ležati na obali, voditi ljubav gledajući u zvijezde i u njegovo vjetrom išibano lice.. zaspati slušajući šum mora.. živjeti slušajući šum mora i otkucaje srca.. škiljiti ispod trepavica zbog sunca, pustiti povjetarac, sol i vodu u kosu.. a toplinu na kožu. Udisati zrak.. čist, slan, mirišljav. Lizati sok od naranče s prstiju, jesti ribu koja se topi u ustima.. Šljapkati u plićaku, zaroniti, ljuljati se na mreži.. glasno se smijati, pjevati, bacati u vodu, šutjeti.. gledati.. osluškivati.. slušati cvrčke, kupati se noću i danju, bez odjeće.. spavati bez odjeće, biti osunčana bez tragova kupaćeg.. biti pijana.. trčati, vrtiti se, prskati ga morem..
Želim se udati za svjetioničara..
02.01.2005., nedjelja
Gospodarica prstenova
Bio mi je sve. Moja prva ljubav. Bila sam samo srce. Kada sad razmišljam o tome shvaćam da sam samo osjećala.. sve su bili osjećaji i sve što sam činila bilo je potaknuto njima. Kolikogod me uvjeravali da je u tome bila pogreška, ne žalim niti zbog jednog svog postupka. Ljudi ne žele kada im se netko daje do kraja, oni vole ono što im izmiče, ne ono što im želi biti blizu. Vole dramu. Ne znaju cijeniti iskrenost. Ne znaju prepoznati iskrenost. Sasvim ih je lako zavesti. Neće ih zavesti dobrota, ni misao da uz sebe imaju možda najbolju osobu na svijetu. Ta činjenica im neće značiti ništa.
Mene su jednom davno optužili da volim patiti. Nekako mislim da nisam jedina. U prostoriji punoj ljudi neće me privući najzgodniji, najzabavniji, najbolji, najveseliji dečko. Privući će me netko neuhvatljiv, šutljiv, tajanstvenog izgleda, nezainteresiranog pogleda. Tumačenje toga, kažu neki, proizlazi iz mišljenja žene da će baš njena velika ljubav promijeniti tu osobu, da će baš zbog njene ljubavi i nježnosti ta osoba postati drukčija. I istina, ljubav mijenja čovjeka, ali nikada ne promijeni njegovu bit i nikada ne uspijeva osloboditi ga strahova koji se u njemu nalaze oduvijek.
Ljudi vole primati manje jer onaj nedostatak nečega ih potiče da vole više. I taj nedostatak ih navodi da se pitaju, preispituju, da pokušavaju dobiti mrvicu više, i u toj igri, kolikog ona bila bolna, uživaju više nego kada igre nema.. kada znaju da imaju sve, da posjeduju osobu i da su bezuvjetno voljeni. Kakav mazohizam. Kakva gadna zabluda.
You cannot reach them. We tried once, yes, precious. I tried once;
but you cannot reach them. Only shapes to see, perhaps, not to touch.
Moje sjećanje blijedi, pokušala sam se sjetiti boje njegovih očiju. Ne mogu. Osmijeh? Oblik usana? Ne mogu. Kakva mu je kosa na dodir? Ništa.
It is but a shadow and a thought that you love. I cannot give you what you seek.
I sada shvaćam da se sve moralo dogoditi da bi srela osobu čiju boju očiju nikada neću zaboraviti, čiju ću kosu dodirivati do svog posljednjeg daha.
I would rather share one lifetime with you, than face all the ages of this world alone.
P.S. U ponoć su me nazvali gospodaricom prstenova:). Znači li to da ću nestati ako stavim prsten, ali da ću tek tada biti vidljiva onima koji me žele povrijediti? Znači li to da ću cijelu slijedeću godinu željeti nestati, a istovremeno se bojati nestati? Bilo je tu i vatrometa i svega još.. biti će zanimljiva ova godina:)
All that is gold does not glitter,
Not all those who wander are lost…
